Suverenitet hrane
16. oktobar proslavlja se kao Svetski dan prehrambenog suvereniteta. Važan dan. Ali - šta je to suverenitet hrane i zašto je u pitanju zaista važna tema?
Prehrambeni suverenitet predstavlja slobodu da oni koji proizvode i konzumiraju hranu, kreiraju sistem proizvodnje hrane prema pravima i potrebama ljudi i u skladu sa pravima i potrebama prirode. U Srbiji, 12% BDP-a odlazi na poljoprivredu. Od toga najmanje imaju naši seljaci i mala porodična gazdinstava, jer su na dnu tržišne piramide, a upravo oni predstavljaju stub naše prehrambene sigurnosti. Oni koji najviše rade da bi proizveli hranu na našim stolovima, a koji najviše trpe od neizvesnosti svih faktora koji utiču na poljoprivrednu proizvodnju.
Dok velike prehrambene korporacije vrte trilione dolara profita godišnje, većina malih proizvođača (skoro 2 milijarde ljudi na planeti) jedva sklapa kraj sa krajem. Većina svih poljoprivrednih subvencija na svetu ide velikim igračima, dok seljaci, zbog neimaštine ne mogu da kupe osnovni repromaterijal za proizvodnju pa ulaze u eksploatatorske ugovore sa veletrgovcima kao što je recimo slučaj sa dobrim delom malinara u Srbiji. Dok slobodno, ali u biti striktno regulisano tržište, regulisano po meri velikih igrača, čini da na pijacama i u velikim trgovinskim lancima u Srbiji paradajz pristigao od ko zna gde košta 150-200 dinara, proizvođači paradajza iz Leskovca dobijaju otkupnu cenu od 10 dinara, pa umesto da ga prodaju, oni paradajz iz nemoći dele džabe ljudima, kako bi sačuvali svoj ponos i dostojanstvo.
Zato, kupujmo lokalno i direktno od seljaka, jer da nema njih, jeli bismo „plastiku“ sa veštačkim aromama i aditivima poput većine proizvoda koje nam velike prehrambene korporacije prodaju. Prehrambeni suverenitet je naša zemlja, naša voda, naše seme, naš hleb i solidarnost koja nas spaja zajedno.
La via campesina je međunarodna organizacija, pokret koji ujedinjuje male i srednje proizvođače hrane i osnažuje održivu poljoprivredu u njenim mnogobrojnim, raznolikim lokalnim oblicima.
